Gdje smo mi to košarkaški zaostali ?

KK_PULA_1981_ZAMET_(6)Kako legendarni Biba u svojoj kolumni „Zakucavanje“ pod nazivom „Božićna bajka o ljepotici“, reče:

Uspomena na nju ostala je zapisana na videokazetama, brojnim enciklopedijama ljepote, u bezbroj novinskih tekstova. I svaki put kad se zaželimo vidjeti kako je ta ljepotica bila nenadmašno lijepa, vratimo se desetak godina unazad i na video snimkama uživajmo u svoj njenoj raskoši i ljepoti. Srećom, ni maćeha ni patuljci ne mogu nam ukrasti tu predivnu uspomenu…“

Komentar je suvišan, a briljantni Milorad Bibić Mosor, sažeo je na duhovit način trenutno stanje u hrvatskoj košarci.

Čitajući iznova njegovu kolumnu pisanu u siječnju 1997. godine, ne mogu se oteti dojmu i ne usporediti je sa stanjem košarke na našem poluotoku.

Gdje smo mi to košarkaški zaostali dok hrlimo prema velikoj Europi. Svi pričaju o moći i novcu, A-1 ligi, potrebi da Istra ima svog predstavnika u našem najelitnijem natjecanju, o stabilnosti i organizaciji, o utjecajnim ljudima u upravi i predstavnicima i delegatima u savezima, o kvazi-političarima, bez primisli o nečemu višem ili boljem.

Stvarnost je malo drugačija, a smatram da joj se svi moramo okrenuti i preispitati gdje smo do sada griješili i kako ispraviti te pogreške. Dokle će sport biti baza za promociju svega osim igre i igrača. Gdje su nestali volonteri i zaljubljenici, navijači i sljedbenici, te kako su se nakotili podobnici i zaslužnici.

U situaciji kada nam je savezna  A-1 liga toliko loša da je negledljiva, kada imamo pet A-2 liga, od kojih dvije najbogatije hrvatske regije, Istarska i Primorsko-Goranska skupa broje  9 ekipa u A-2 Zapad, gdje svi teže tome da obzirom na veličinu lige nema ispadanja u niži rang, kako im se ne bi uskratilo i ono malo para što ih primaju od svojih saveza nakon ne znamo kojeg rebalansa proračuna, gdje B liga skoro da i ne postoji, gdje je najbitnije platiti članarinu i pristojbe, kotizacije, iskaznice i kazne, gdje su suci nedodirljivi i rekao bih jedini koji znaju zašto rade, i to rade manje više nekvalitetno, ali ipak puno bolje od onog na što nam liči nekadašnja ljepotica, dok se na tribinama vodi rasprava između roditelja koliko je čiji sin minuta proveo u igri, te gdje slučajni namjernici svrate kako bi se ugrijali, a ne gledali dobru košarku ili navijali za svoje, za dečke iz kvarta, prijatelje.

Što reći na činjenicu da su nosioci igre u svim našim klubovima dečki iznad 35 godina, i što dalje kada oni više ne budu mogli igrati, tko će ih zamijeniti? Političari, članovi uprave, navijači, gledaoci……….. ???

Kada ćemo početi raditi i stvarati igrače?

Osmisliti i provesti plan i program rada i razvoja igrača oslanjajući se na svoju bazu, ili posezati poluproizvodima trošeći sredstva i vrijeme na osrednja pojačanja, a sve u svrhu zadovoljenja osobnih interesa i promocije pojedinaca koji kao i slučajni namjernici dolaze na utakmice za pokazati se i promovirati, a ne nešto učiniti.

Čemu više floskule o nemješanju u stručni rad i vjeri u to što netko radi kada to ne polučuje rezultate, jer rad nije mijerilo kada ga nema tko ocijeniti, a rezultat ionako nije mijerilo nečijeg rada.