Kobeščak: Robert Dorić je bio pun entuzijazma koji nam nedostaje

TVjekoslav_Kobešćak_1ajnik Vaterpolo kluba Pula – Igor Jovin, za Regional Express porazgovorao je s Vjekoslavom Kobešćakom, proslavljenim hrvatskim vaterpolo reprezentativcem i sadašnjim trenerom Vaterpolo kluba Jug Croatia osiguranje iz Dubrovnika; a povodom nadolazećeg 1. Memorijalnog vaterpolo turnira Robert Dorić koji će se održati 29. srpnja 2017. godine na plivalištu Mornar.

 

Vjekoslav Kobešćak, rođen je 20. siječnja 1974. godine, a vaterpolom se počeo baviti 1983. godine i kao igrač u HAVK Mladost proveo 25 godina. Nakon završetka igračke karijere najprije je radio kao trener mlađih uzrasnih kategorija, da bi u travnju 2011. godine s tek napunjene 37 godine od Emila Nikolića preuzeo mjesto prvog trenera HAVK Mladost.

Kao igrač Mladosti osvojio je dva naslova prvaka Europe, bio je pobjednik Kupa pobjednika kupova, LEN-a kupa, europskog Super kupa i Mediteranskog kupa. I u domaćim natjecanjima je ostvario odlične rezultate. U riznici ima devet državnih naslova i pet kupova. Njegova uloga u reprezentaciji je bila iznimno značajna. Nositelj je srebra s Olimpijskih igara u Atlanti 1996., osvojio je i dva europska srebra u Firenzi 1999. i Kranju 2003.

Kao pomoćni trener reprezentacije uz Ratka Rudića i Elvisa Fatovića sudjelovao je u osvajanju zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Danas je trener Dubrovačkog Jug Croatia osiguranja s kojim je u zadnje dvije godine osvojio 8 trofeja!

Molimo Vas ukratko predstavite čitateljima Vaš vaterpolo put?

 

Vaterpolom sam se počeo baviti sa 9 godina, daleke 1983.godine. Moj prvi klub je bila zagrebačka Mladost i u tom klubu sam proveo najveći dio svoje karijere. Sve do 2015.godine. godine kada prelazim u Jug i tamo sam i u ovom trenutku. U principu sam kroz karijeru osjetio vaterpolo kroz svaku funkciju osim što još nisam bio predsjednik nekog kluba. U Mladosti sam bio igrač mlađih selekcija, zatim seniorski igrač, a potom i reprezentativac od 1993. do 2014. godine. Kao igrač sam bio cijelu karijeru u Mladosti uz dvije ljetne avanture sa drugoligašima; jedne sezone sam igrao za Upas Jadrograd, na nagovor legendarnog Roberta Dorića te još jednu sezonu u Sisku. Nakon igračke karijere, obavljao sam pozicije sportskog direktora, koordinatora mlađih selekcija, trenera mlađih selekcija, pomoćnog trenera seniorske selekcije, glavnog trenera juniorske reprezentacije, pomoćnika seniorske reprezentacije, te od 2011.godine glavnog trenera seniorske selekcije, prvo Mladosti, a zatim Juga.

I naravno da ne zaboravim, bio sam aktivan, a vi ste zaslužni da sam opet aktivan, u veteranskoj vaterpolo družini CNT (Chuck Norris Teamu) na što sam izuzetno ponosan jer je ta družina promovirala sport, spektakl, humanitarni rad, a i povremeno liječenje kompleksa…..

Tko su Vam bili uzori u sportu?

 

Gledao sam puno igrača i pokušavao kopirati njihove poteze. Imao sam sreću i privilegiju da sam u vaterpolu uvijek imao velike igrače uz sebe. Mogao sam ih gledati i kopirati svakog dana, a još bi mi i sami davali savjet. Recimo Perica Bukić, Igor Milanović itd.

Vaterpolo, iako najtrofejniji momčadski sport, u Hrvatskoj i nije popularan kao što su to ostali sportovi. Na koji način vaterpolo dodatno približiti ljudima?

 

Ulaganjem u njega. Od pretjerane štednje nema povrata sredstava. Cijela vaterpolo zajednica bi trebala podnijet žrtvu i pokušati ovaj predivan sport približiti ljudima. Ali on mora biti televizijski još zanimljiviji ljudima. A i fali nam ljudi na tribinama, ali to je trenutni problem svih sportova u Hrvatskoj. Neki drugi spektakli sumnjive kvalitete su preuzeli primat kod interesa prosječnog čovjeka. I najvažnija stvar, pravila moraju postati jasnija tj. moraju se primjenjivati dosljedno! Kako se publika, a i vaterpolisti, ne bi dovodili u nedoumicu oko toga što je suđeno.

Kao igrač ste igrali puno teških utakmica i turnira, a danas kao trener Vaterpolo kluba Jug Croatia osiguranje nižete velike uspjehe kako na domaćem planu tako i na međunarodnim natjecanjima. Što Vas motivira u trenerskom poslu?

 

To što radim ono što volim, a uz to nadam se da i razumijem posao s kojim se bavim.

U vaterpolu me motivira sve. I rad sa mladima i sa seniorima. Za mene nema ljepše stvari od vaterpola.

Momčadski sport stavlja pred trenera posebne izazove. Često su u jednoj ekipi igrači različitih karakternih osobina. Kako uspijevate održati koheziju među igračima?

 

Na uspjeh jedne momčadi utječe puno varijabli. Neke su naravno i presudne. Psihologija je važnija kada govorimo o seniorskom vaterpolu. Vodite skupinu ljudi ka jednom cilju, uspjehu. Vodite skupinu ljudi gdje je ego izuzetno velik i ljude koji misle da su formirani, a često zapravo nisu. Na kraju krajeva, svi se mijenjamo kroz život, zar ne? Važno je da među momčadi vlada iskrena atmosfera, gdje će svatko imati svoju ulogu kako bi bio motiviran. Tako da novac ne bude jedini motiv.

U subotu 29.7.2017. godine se održava 1. Memorijalni vaterpolo turnir u sjećanje na Roberta Dorića. Mnogi ga pamte kao osobu s posebnom energijom. Kada ste ga upoznali? Koje Vas uspomene vežu uz njega?

 

Upoznao sam ga 2002. godine tijekom mog boravka u Valturi. Odmah me osvojila njegova energija i strast prema vaterpolu. Pri prvom našem razgovoru, spomenuli smo natječaj za izbornika vaterpolske reprezentacije koji je tada bio u tijeku. I on je tada ispalio, ‘Pa ja sam se kandidirao’. Kada je vidio da sam gan mnogih pulskih vaterpolskih zanesenjaka. Javljao se prije svakih važnijih utakmica i želio sreću i uvijek sa osebujnim sugestijama.

To što ga nema je veliki gubitak za Pulu i pulski vaterpolo, a ja ću biti slobodan reći i za hrvatski vaterpolo. Malo je ljudi koji bi sa toliko energije i protiv svih izgleda ulazili hrabro u borbu sa problemima našeg sporta. Bojim se da će se njegova važnost u vaterpolu izgubiti u vremenu kada se više pažnje daje ljudima koji se znaju dobro izboriti za svoj prostor nego za one koji su puno napravili za naš sport.

Za kraj, što nakon vaterpola? Imate li hobije kojima bi se voljeli više posvetiti, a trenutno ne stignete zbog trenerskog posla?

 

pogledao sa čuđenjem, jer su tada kandidati bili Veselin Đuho i Ozren Bonačić, on je samo lakonski uzvratio: ‘Pa po čemu oni imaju bolje kvalifikacije nego ja?’. Eto takav je bio Robi. Uvijek pun entuzijazma. Kasnije me doveo u Upas Jadrograd kako bi probao ući u prvu ligu i ostvariti svoj san i sa

Nadam se da ću se vaterpolom baviti do samog kraja. On je i posao i strast i hobi.