Nomadi u raljama moći i novca

539666_176779925787301_169620473_nGledam kako dolaze i odlaze sa svojim snovima, idejama, motivima, željama i strahovima. Puni entuzijazma i htijenja, sami u svom svijetu izazova i zamki, nametnutih ciljeva i praznih lisnica.

Nepoštedna borba došljaka i lokalpatriota. Podložni kritici i sudu nezasitnih ambicija i predrasuda uprava, sportskih direktora i kvazi menađera.

Treneri….., zadnji nomadi suvremene strke za slavom i uspjehom.

Bilo mi je lijepo u Istri, pamtim kada sam, sjećam se, divna su to vremena bila, što ima novo kod vas dolje…?, česti razgovori diljem lijepe naše. A nakon toga uvijek suvislo i upitno, ničim nametnuto, pa dobro kada ćete vi, nemoj mi samo reći da najbogatija regija u Hrvatskoj, …., da li netkom dolje treba trener?

Da treba nam nasušno ne trener već radnik, treba nam PROGRAM RADA, koncept, strpljenje i sloboda čovjeka da nešto osmisli, provede i napravi.  Treba nam novi Joža, zaljubljenik i entuzijasta, ali pod nekim drugim uvjetima. Treba nam konsenzus, netko kome je stalo do toga što i na koji način radi i čini, netko tko će biti voljan stvarati, i imati vremena i strpljenja da stvori.

Gdje smo mi u svim svojim zabludama? Daleko od početka, predaleko od stvarnosti i na izdisaju, jasno košarkaškom. Novih igrača skoro i da nema, rad se sveo na održavanje postojećeg stanja i lagano odumiranje košarke, a motiva nikad više. Treneri pak sa postojećim igračkim kadrom koji je sve samo ne kvalitetan, pokušavaju održati neodrživo, napraviti rezultat, ostati u sedlu, uspjeti primiti bar još jednu plaću, ako se to može nazvati primanjima, zadovoljiti nezadovoljne, uprave, igrače, roditelje,…abdicirati da ih se ne bi potjeralo.

A stvarnost je gora. Od preko 21 000 učenika u dobi od 6 do 14 godina koji pohađaju osnovno i srednje obrazovanje, košarkom se na području istre bavi njih oko 500, ili u prevodu 2,4 %. Sa curama su ovi podatci još poražavajući a procentualno iznose 1 %.

Savezu sportova Županije Istarske, Sportskim savezima općina i gradova, očito nije stalo ili ih nije briga kamo nam djeca idu i gdje provode svoje slobodno vrijeme. Uposlenicima istih je najbitnije primiti plaću, a što manje posla imaju to im je lakše jer ih nitko ništa ne pita. Preslikavanje događaja iz godine u godinu, copy-paste, bez inicijative i želje da se nešto napravi.

Čemu onda sve te nove dvorane, silni milijuni eura utrošeni na infrastrukturu i objekte koji zjape prazni, čemu školovanje trenera, plaćanje članarina i seminara, kontinuirano usavršavanje, kada ako nisi u strogo definiranom terminu, ne možeš koristiti objekat bez obzira što je on prazan. Čemu sva vanjska igrališta i brdo koševa na koje nema tko baciti loptu. Zar nije pametnije napraviti parkiralište i nešto prihodovati ili samo trošiti.

A onda nakon stvarnosti dolazi otrežnjenje i to na način da struka odgovara za rezultat, da od veterana treba stvoriti igrača, da imamo dvorane, uvjete, organizaciju kluba, sponzore, moćne uprave i sredstva, ali su za sve krivi treneri. Star je, ne zna, mlad je i neiskusan, loše vodi ekipu, arogantan je i misli da sve zna …….

Najbolje je uzeti nešto izvana, ekipu treba razmrdati, osviježiti novim strategom, što to ima slobodno na tržištu. A to što je slobodno, ostavlja još veću prazninu i rasulo nakon što ode.

Na tržištu je isto, što ova regija već posjeduje, znanje, edukaciju i licence, mladost i iskustvo, inicijativu i ambiciju, kao i želju da nešto napravi, ali bez temeljnih stvari, animacije i sustavog rada i provođenja programa, osuđeni smo na to da imamo puno bolje rezultate zahvaljujući trenerima, nego što ih imamo zahvaljujući kvaliteti igrača.

Strukture koje upravljaju, žive i primaju svoj osobni dohodak od svog rada u sportu, na nivou naše regije, trebale bi se zapitati kako i u kojoj mjeri pomoći ljudima uz liniju, jer ipak su oni ti koji svaki dan, bez obzira na vrijeme, obveze, umor, obitelj i prijatelje imaju odgovornost, doći na trening i utakmicu, i najvažnije, odgovarati nekome za rezultate svoga rada, očito necijenjenog.