Zanimanje KOŠARKAŠKI NAVIJAČ

navijaciGrozan osjećaj ući u praznu dvoranu na zagrijavanje. Još grozniji, ne imati što vidjeti na zagrijavanju.  Ona čudna nelagoda kada nekom pružaš ruku u znak poštivanja i pozdrava, a on je izbjegava prihvatiti. Da li gledalac, to zaslužuje. Mislim da ne, tim prije što ih dijelimo u pet skupina slijedećim redoslijedom:

Navijači do 18 godina. Ta skupina je konstantna i sigurna kao relevantan broj opstojnosti svakog košarkaškog kluba. Naime, obveza prisustva mlađedobnih kategorija na seniorskim utakmicama je zadatak koji mora sprovesti koordinator ili sportski direktor kluba, skupa sa trenerima mlađedobnih skupina. Izostanci tipa, moram kod bake, idem sa tatom i mamom, moram učiti i sl. baš se i ne uvažavaju, a to znači da dijete baš i nije za ekipu. Pitanja tipa zašto ne navijaš i bodriš svoje i tebe će tako jednog dana, samo su floskule, vjernosti i pripadnosti, koje se nameću.

Navijač od 18 do 40 godina. To je i najzastupljenija skupina, koja osim poznanstva sa igračima na terenu, čini i onu populaciju, čija djeca treniraju košarku i navijaju kao članovi kluba. E pa sad ti nemoj biti in, i navijati za svoje. Tebi se plače od muke gledajući nešto što te ne zanima, ali za svoje dijete, njegovo zadovoljstvo, i još par minuta igre u svojoj kategoriji, još ćeš i viknuti. Usput ako je trener od djeteta blizu, i osjećanja se pokazuju, radost i podrška se podrazumijeva. Ako mu trener usput podari par minuta razgovora, i odgovor na pitanje, da mu je mali super, samo neka nastavi tako da radi. Evo ti uzorita i vjerna navijača, sa svim mogućim rekvizitima, sve dok mali trenira.

Kako se onda može i smije zamijeriti takvom navijaču kad pravi nered i vrijeđa? Kako će isti skrenuti pažnju na sebe, izraziti nezadovoljstvo odnosom i radom i malom minutažom svoga djeteta? Kome drugom nego istom tom treneru s kojim je ostvario tako dobru suradnju, arlaučući i zavijajući  poput kojota u najboljim scenama filma „Ples sa vukovima“.

Navijač od 40 do 60 godina. Zrela navijačka dob, koji je u svojstvu praćenja seniorskih događanja na način da dođe vidjeti svoje dijete kako nastupa u istim tim seniorima. Društvo mu obično prave obitelj, prijatelji ili suradnici sa posla, koji mu na taj način žele iskazati poštovanje. Obično nisu glasni i čude se onima, koji, kao što su i oni nekada, zavijaju na pun mijesec i lupaju spontano nogama i rukama po tribinama izražavajući svoje osjećaje. Za vrijeme i nakon utakmice, burno, i sa oduševljenjem komentiraju događaje, uz  piće i opaske iskusnog znalca, kako je tko igrao i gdje su greške trenera i sudaca. Obično su sveznalice i ostavljaju dojam razumnog i nadasve iskusnog gledaoca, pozvanog da kritizira.

Navijač od 60 i više godina. Obično nemaju što raditi pa ubijaju vrijeme u dvorani. Žene ih i onako ne čuju. Djeca ih obožavaju kada su odsutni, a van doma najmanje smetaju. Tihi su i ćutljivi. Puni iskustva, razuma, obično slušaju što drugi pričaju i sa ironijom razmišljaju o davnim vremenima, i o tome kako je nekad to bilo bolje i humanije. Često su u društvu po dvoje jer loše čuju, pa je i komunikacija u troje otežana. Obično završe na piću, koje potraje duže od uobičajenog, uz razgovor o politici. Rijetko ih zanima rezultat, i to tko je dobio utakmicu, a više tko je bolestan i što radi.

Navijači po službenoj dužnosti. Ovu skupinu čine zabrinuti i užurbani rukovodioci klubova, na čelu sa friško definiranim ciljevima i postavljenim zadacima, kako članovima uprave tako i trenerima. Obično su grupirani u skupini u čijem je središtu glava kluba. Nonšalantan i opušten, kao da šalje poruku svojim suradnicima da je sve napravljeno kako bi se postigao cilj. Ne sumnjaju u sebe i vjeruju, da to što rade, je jedino ispravno. Za sve ostalo su krivi suci, loša sreća ili trener. Oni rade odgovorno, djeluju savršeno, odlučuju trenutno, troše racionalno i odgovornost dijele ravnopravno.

Uzimajući u obzir broj igrača po ekipama mlađedobnih kategorija, njihovih roditelja i rodbine, broja igrača na terenu i podrške njihovih prijatelja cura i rodbine, zrelih otuđenih navijača koji traže društvo, socijalizacije  i čašice radi, te članova uprava i njihovih pratioca, nije mi jasno kako je moguće, da na drugoj po jačini košarkaškoj ligu u Hrvatskoj, dođe samo 150 – 200 vjernih navijača koji nisu imali što vidjeti, a za to su platili ulaznicu.

Kulture radi da bar po završetku utakmice ostanu pozdraviti ekipu koja je nastupala, jer da igra košarku, možda bi netko došao i navijati.